HR

Obrazovanje u Afganistanu

Objavljeno u kategoriji: Uncategorized , dana 02.07.2013

Ne, nije se ovo dvoje mladih posvađalo pa krenuli svatko na svoju stranu, nego su krenuli u školu. U Afganistanu nema mješovitih škola, nego su razdvojene po spolu i na različitim su mjestima, otuda svatko od njih grabi svojim putem. Tako su i učitelji razdvojeni jer mnoge obitelji ne dozvoljavaju ženskoj djeci odlazak u školu, ako ih ne uče učiteljice, a njih ima, za sada, malo, ali broj im, iz dana u dan, sve više raste. Hajd’mo malo zaviriti u prošlost. Sredinom sedamdesetih do kasnih osamdesetih godina u Afganistanu je obrazovanje vrijedilo i za žene i za muškarce. Do kraja osamdesetih, u zdravstvu je bilo nekih četrdeset posto žena, a u obrazovanju ih je bilo oko šezdeset posto. 440 000 žena polazilo je razne obrazovne institucije, a nekih 80 000 ih je bilo uključeno u programe opismenjavanja. Počevši sa sovjetskom invazijom Afganistana, uzastopni ratovi gotovo u potpunosti su uništili nacionalne sustave izobrazbe. Većina učitelja izbjegla je u susjedne zemlje. U vrijeme talibanskog režima obrazovanje žena bilo je strahovito reducirano, a medrese (vjerske škole) postale su glavnim načinom primarne i sekundarne izobrazbe. Nakon svrgavanja talibana sa vlasti, režim predsjednika Karzaija počeo je dobivati međunarodnu pomoć za razvoj školstva i u svibnju ove godine napravljen je izvještaj u kojem se kaže da u Afganistanu postoji oko 16 000 škola koje polazi nekih deset i pol milijuna što učenika, što studenata, a na žene otpada nekih trideset i sedam posto.

Broj učitelja raste i od te količine nekih 31% žena nalazi se u obrazovnom sustavu, ali ni njihova razina obrazovanja nije dovoljno visoka.  No sve što sja ima i svoju tamnu stranu. Od 2009. godine, započeo je proces uništavanja škola od strane talibana, a osobito se to odnosi na škole za žene. Prosjek uništavanj od oko 150 škola godišnje, natjerao je mnoge roditelje u sumnju o sposobnosti vlade da zaštiti djecu u školama. Od rušenja talibanskog režima, uz zajedničke napore afganistanskih i međunarodnih stručnjaka, nastavni plan i program je promijenjen iz ekstremističkih islamskih nauka u jedan relativno bolji s novim knjigama i boljim načinom izobrazbe. Ipak, još uvijek nema standardiziranih programa za izradu osnovnoškolskih i  srednjoškolskih udžbenikatako da su mnogi neprihvatljivi po broju i sadržaju. Sama infrastruktura nedovoljna je i mnoge škole rade kao “škole u pustinji”, pod šatorima. Problem je i što škole za oba spola i dalje egzistiraju odvojeno, a mnogi roditelji, pogotovo u konzervativnim sredinama, ne puštaju žensku djecu u školu, ako ih ne podučava ženski učitelj. Zanimljivo je da je Afganistan veoma mlada zemlja, jer više od pola populacije je mlađe od 18 godina, ali četvrtina djece između sedam i četrnaest godina prisiljena je na rad. To se posebno odnosi na ruralna područja gdje, uz sve to, djevojčice puno više rade od  dječaka što značajno ometa izobrazbu i sprečava djecu da u potpunosti dovrše svoju izobrazbu. 

 

 

 

Mario

Mario Šebetovsky

Rođen sam u prošlom tisućljeću, a u ovom sam otkrio fotografiju i postao potpuno ovisan o njoj. U jednoj osobi uspio sam spojiti vojnika, profesionalca i fotografa, amatera, a koliko je ta simbioza uspješna, vidi se na ovim fotografijama. Nisam se profilirao iako najviše volim fotografirati ptice. Biti sakriven ispod mreže satima i čekati pravi tren pravi je test za živce, a ujedno je beskrajno uživanje...