HR

Afganistan – fotografije, priče – neke tužne neke sa plamičkom nade…

Objavljeno u kategoriji: Foto , dana 23.06.2013

Nisam se oglašavao na blogu jer jednostavno nemam vremena, ali ovdje ću objaviti nekim redom priče koje sam pripremio za vojno glasilo “Hrvatski vojnik”, ali ne znam kada će biti objavljene, pa evo ih i ovdje, ali i ostale koje prate fotografije što sam ih snimio. Kao što i samo ime iz naslova kaže – fotografije, priče – neke tužne neke sa plamičkom nade… Vezane su za neke fotografije iz galerije Afganistan, a prva je vezana za fotografiju gdje muškarac na motociklu-prikolici vozi nekoliko žena, dok nekoliko njih hoda iza njih. Pogledajte fotografiju, pročitajte tekst, prokomentirajte.  Evo prve:

PRIČA PRVA:  Nije vjenčanje…

“Ne, ovo stvarno nije vjenčanje, niti praćenje mlade. Tu, samo, ima previše  dama da bi sve stale na prikolicu motocikla, a bijela boja nije znak da je to damin najsretniji dan u životu, a pješačenje, tako uobičajeno u ovom dijelu svijeta, ne ometa ih u živahnom razgovoru i provalama smijeha. No, nemojte ni na trenutak pomisliti da im je život lagodan i bezbrižan zato što su iskoristile priliku za malo opuštanja. Afganistan je, naime, proglašen jednom od pet zemalja u kojima se ne želite roditi kao žena. Zamislite sada da ste jedna od njih, u zemlji od nekih trideset i nešto milijuna stanovnika, gdje je dvije trećine stanovnika nepismeno, gdje je skoro devedeset posto žena nepismeno, gdje jedna od jedanaest žena umre pri porodu i gdje ih je, najmanje, sedamdeset po

posto primorano ući u dogovoreni ili u prisilni brak.

Koji je to užas, mogu samo nagađati, ali čak ni to nije tako užasno. Još užasnije je ostati udovica jer za ogromnu većinu žena smrt supruga znači i vlastitu smrt. U društvu kakvo je afganistansko, to znači da one nemaju više nikakvu vrijednost i moraju se boriti za golo preživljavanje. Rat i očajna sigurnosna situacija u zemlji učinilo je Afganistan zemljom udovica. Pretpostavlja se da ih ima više od dva i pol milijuna, a ta brojka iz dana u dan raste jer se ratni sukobi i dalje nastavljaju i kraj im se ne vidi. Sa minimumom obrazovanja i bez šanse za ikakav posao, one su potpuno ovise o svojim supruzima i njihova smrt za njih je katastrofa jer time gube identitet i socijalnu zaštitu. Mnoge od njih se, zato, odlučuju na samoubojstvo, a mnogo njih koje su uspjele biti dovedene u bolnicu, ne uspijevaju biti spašene. One, pak, koje se spasi, teško će moći nastaviti sa normalnim životom, jer šanse da će naći novog supruga i time vratiti ponovan društveni i ekonomski status, ravne su nuli.

Prema afganistanskim običajima, udovica se nakon smrti supruga udaje za šogora, ali to nipošto nije željeni izlaz. Mnogo je dokaza da su te žene bile i tada mučene i silovane od najbližih članova obitelji. Kakav je odnos prema ženama govori i podatak da, ako je žena bila udana za policajca ili vojnika, njegovu mirovinu ne dobivaju udovica i djeca, nego otac poginulog.

Ima tu i praznovjerja, a jedno od njih je da udovice donose nesreću i mnogi ih izbjegavaju, tako da one nesretnice koje su prvi puta bile spašene, ponovo pribjegavaju samoubojstvu. Onima, koje imaju djecu koju moraju prehraniti, dopušteno je preživjeti i sretne su one koje mogu naći ikakav posao jer konzervativna religija i moć plemenskih vođa, koja je ovdje jača nego igdje drugdje, brani ženama da nađu ikakav posao.

Tako se začaran krug ponovo zatvara i izlaza za njih, zapravo nema i stoga, osjećao sam se neizmjerno privilegiranim što sam baš ovdje, u Afganistanu, uspio uhvatiti ovaj izuzetno rijedak trenutak gdje je nekoliko žena dobilo priliku nasmijati se u javnosti.

 

PRIČA DRUGA: Još nije nikome obećana …

Majka i kćer, majka tradicionalno, a kćer moderno obučena, “uhvaćene” na putu prema negdje. Djevojka je još dovoljno mlada da hoda u javnosti nepokrivena iako je već u tim godinama da bi, po afganistanskim mjerilima, lako mogla početi nositi obilježje ženskoga roda u tim krajevima, a i jedno od obilježja talibanskog režima – burku. Iako u Afganistanu i veoma mlade djevojčice moraju stupiti u brak, ako su obitelji tako dogovorile, zbog pritiska lokalne zajednice do ekonomskih razloga, ova djevojka, očito, nije isprošena jer bi burka već davno pokrila njeno lijepo lice zauvijek i u javnosti bi se pojavljivala pokrivena kao i njena majka i samo bi njen suprug mogao uživati u svim tajnama njena lica i tijela.

Brakovi veoma mladih djevojčica sa puno starijim muškarcima jedan su od teško rješivih i teško iskorjenjivih običaja. On se prakticira u čak 50 zemalja svijeta, iako je u većini njih protuzakonit, a sami obredi provode se, stoga, u velikoj tajnosti. U Afganistanu je donja granica za stupanje u brak 16 godina, ali se većina brakova ostvaruje prije no što djevojka dosegne tu dob, a u oko pedeset sedam posto tih brakova djevojčice su ušle pod prisilom. Brojni su čimbenici koji njihove obitelji tjeraju na ovakav čin. Neki poštuju tradiciju, dok je druge pritisla neimaština pa svojoj djeci na taj način žele osigurati koliko toliko sigurnu budućnost. Mnogi na ovaj način pokrivaju dugove koje imaju. Nije neuobičajeno da se djevojčicu otme, siluje i na taj način prisili na brak. Često se te djevojčice verbalno i seksualno zlostavlja, a ako skupe hrabrost i prijave takav odnos prema njima ne nailaze na sućut i razumijevanje, već na gluhe uši. Čast obitelji i tradicija većinom su ispred njih i one rijetko mogu išta učiniti. Pravosudni sustav je korumpiran, a sudove nadziru konzervativni vjerski vođe. Nevjerojatno je da žene koje su se odvažile prijaviti nasilje nad njima, budu same zatvorene dok krivci ostaju i dalje na slobodi. Slučaj jedne žene u Afganistanu koja je bila silovana i za to dobila dvanaest godina zatvora, poznat je svjetskoj javnosti, a afganistanski predsjednik Karzai pomilovao ju je, ali pod uvjetom da se uda za svog silovatelja!! Koliko njih šuti i trpi taj užas, možemo samo nagađati. Mnogo ih izabere smrt kao jedini izlaz, mnogo njih zbog časti biva ubijeno, a broj takvih ubojstava nije poznat jer se mnoga od njih nikada ne otkriju. UN procjenjuje da se godišnje desi oko 5000 takvih ubojstava ali, kao što sam već napisao, velika većina ubojstava iz časti nikada ne bude prijavljena i otkrivena, pa je ta brojka sigurno puno veća.

Human Rights Watch kaže da su “ubojstva iz časti djela osvete, počinjena od strane muških članova obitelji nad ženskim članovima, koje su na neki način “osramotile” svoju obitelj. Žena može biti žrtva svoje obitelji zbog mnogo razloga – odbijanje dogovorenog braka, silovanja, zahtjeva za razvod (čak i od muža zlostavljača!), zbog nevjere, pa čak i zbog navodne nevjere o kojoj nema dokaza. I sama percepcija da se žena ponašala na način koji omalovažava, sramoti njezinu obitelj dovoljna je da potakne napad na nju.” Uglavnom, razloga je puno, a šanse za spas malo.

Stoga, privilegija ove mlade, lijepe djevojke da hoda ovako obučena još jedno vrijeme, sigurno će biti kratkog vijeka i ona će, ubrzo, postati samo jedna od figura čije će tuga, nesreća i jad biti gurnute ispod kaveza od lijepe plave tkanine – burke.

PRIČA TREĆA: Željne znanja usprkos svemu…

Dok u oklopljenom vozilu prolazim ulicama Mazar-e-Sharifa, fotografiram sve što mi se iole učini zanimljivo jer svaka ta fotografija nudi priču za sebe. Prolazim tako i pored ženske škole gdje, u dvorištu, deseci djevojčica odjevenih u službenu odoru, crnu bluzu i hlače i bijelu maramu, provode vrijeme dobivajući ono najvrednije što mogu dobiti – dar sticanja znanja. U vrijeme mudžahedina koji su počeli rat protiv Sovjeta, a pogotovo za vladavine talibana, žene nisu mogle ni smjele biti više od pukog komada namještaja. Obrazovanje je za njih bilo nešto u čemu su uživala njihova braća, ali u vrijeme vladavine talibana ni oni se nisu mogli obrazovati jer su talibani otpustili sve učitelje od koji su više od dvije trećine bile žene. Kada je talibanska vlast bila svrgnuta, mislilo se da će obrazovanja biti, opet, za sve, ali nije bilo tako. Mnogo je čimbenika koji uz i danas prisutnu talibansku prijetnju, utječu na mogućnosti školovanja. Siromaštvo, rana udaja, nedostatak školovanih učiteljica i nedostatak škola, kulturološki problemi, samo su neki od problema s kojima se suočavaju djevojčice i djevojke. Neke plemenske starješine ne dozvoljavaju djevojčicama da se školuju. Sijaset problema…

S druge strane, gledam ovu fotografiju i pitam se jesu li ti šatori u dvorištu škole dobrodošao zaklon od sunca za vrijeme odmora. Pitam to mog prevoditelja i dobivam iznenađujući odgovor. Toliko se djevojčica i djevojaka želi obrazovati da je škola morala podići dodatne šatore kako bi mogla zadovoljiti potrebe sviju njih željnih znanja. Veseli me to, ali ne zaboravljam kako protivnika obrazovanja žena u Afganistanu ima na svakom koraku. Stopa pismenosti djevojčica u dobi između 12 i 16 godina raste, ali svake godine čujemo da je u nekoj djevojačkoj školi otrovana voda ili da je napadnuta. Ići u školu i dalje je čin velike hrabrosti tih djevojčica. Nedavno je sedamdesetak djevojčica iz jedne škole odvedeno u bolnicu zbog simptoma trovanja plinom. Do sada su zabilježeni brojni slučajevi masovnog trovanja polaznica ženskih škola u Afganistanu, a počinitelji su protivnici obrazovanja žena u ovoj ultra konzervativnoj zemlji.

Bilo kako bilo, napore za boljitkom i položajem žena u ovoj zemlji prepoznala je i Republika Hrvatska pa se ulažu veliki napori u području zdravstvene i obrazovne struke. Hrvatska je u Afganistanu financirala više od 42 projekta u područjima obrazovanja i zdravstvene skrbi, a u vrijednosti većoj od 3,5 milijuna američkih dolara. Poseban naglasak stavljen je na reproduktivno zdravlje žena, jačanje uloge žena u političkom, gospodarskom i društvenom životu te obrazovanje djevojčica, tako da je pred nekoliko dana u Mazar-e-Sharifu puštena u rad knjižnica u jednoj srednjoj školi za djevojke, a osnovna škola za djevojčice i vodotoranj u jednom selu pored Mazara.

Unatoč tome, kako se trenutak povlačenja američkih i NATO vojnika bliži, žene u Afganistanu strahuju da će nestati i ono malo prava za koja su se izborile u proteklom desetljeću. Preostaje mi samo da im držim palčeve i nadam se, zajedno s njima, da će ovakvi prizori i dalje ostati stvarnost, a ne samo tužno sjećanje na jednu lijepu epizodu iz njihovog života.

 

Reference koje su mi poslužile prilikom pisanja ova tri teksta :

  1. http://voxfeminae.net/vjestice/vijestice-list/397-najgore-zemlje-za-zene
  2. http://www.libela.org/razgovor/2211-burke-nisu-najveci-problem-afganistanskih-zena/
  3. http://www.dw.de/afganistanske-udovice-bez-budućnosti/a-16568800
  4. http://www.jutarnji.hr/-u-zatvoru-im-treba-raditi-ono-sto-su-oni-radili-meni-/1027959/
  5. http://www.hrvatski-vojnik.hr/hrvatski-vojnik/3962012/afg.asp
  6. http://princip.hr/index.php/politika/grupa/vanjska-politika/item/4269-je-li-zenska-skola-u-afganistanu-napadnuta-otrovnim-plinom
  7. http://balkans.aljazeera.net/vijesti/revolucija-obrazovanja-u-afganistanu
  8. http://www.she.hr/biti-zena-u-afganistanu
  9. http://www.mvep.hr/hr/mediji/priopcenja/hrvatska-izgradila-knjiznicu-i-skolu-za-djecu-afganistana,14807.html

 

Kuda god prolazimo, uvijek se nađe djece koja nam mašu i pozdravljaju…ali ne sva!! Pogledajte malog dječaka u smeđoj odjeći, njegov izraz lica i njegovu šaku. On je odgojen da nas ne voli i to pokazuje. Pokazuju bosanski grb, dižu srednji prst u zrak… Za neke smo mi stranci dobri ljudi, za neke smo uljezi, ali to javno pokazuju samo djeca. Odrasli nas gledaju dok prolazimo, nijemo, bez ikakvog izraza na licu. Uvijek će mahnuti na pozdrav, ako ih mi pozdravimo, uvijek, ali što im se dešava u glavama, to su se, vjerojatno, pitali i unproforci dok su prolazili kraj nas u devedesetima. Veoma sam ponosan na način kako mi radimo svoj posao ovdje. Profesionalni smo do zadnjeg čovjeka, ponašamo se u svakoj prilici tako da nam nitko ne može prigovoriti i, kada se vratimo, svima možemo mirno i bez srama pogledati u oči. Bio sam podosta po svijetu, predstavljao sam svoju zemlju na mnogo mjesta, ali Afganistan je zemlja u kojoj je veoma teško biti i raditi. Unatoč tome, baš Afganistanci nas poštuju i ne odnose se prema nama hladno kao prema drugima. Naš pristup, srdačnost i otvorenost, odnos pun poštovanja prema tim napaćenim ljudima nikoga ne ostavlja ravnodušnim. Lud je osjećaj kad čujete na ulici “:Ej, kako si brate? Šta ima?” A ono stari, poštovanja vrijedni, Afganistanac smije se i govori hrvatski. Netko od naših, nekoliko rotacija prije, susreo se s njime i naučio ga. Vjerujte, malo je zemalja koje se time mogu podičiti. Da su oni koji ovu zemlju vode takvi  kao što su hrvatski vojnici, bilo bi nam debelo lakše. Ali nisu…

…sezona je berbe pamuka i svako prijevozno sredstvo dobro je došlo, bila to deva, magarci ili nešto na druge, više zagađujuće oblike goriva. Inače, sjever Afganistana poznat je po uzgoju pamuka i to je ovdje glavna kultura jer je uzgoj maka ovdje i od svećenstva zabranjen, pa ljudi uzgajaju pamuk. Ima nekoliko tvornica ovdje, u Mazar-e-Sharifu i Kunduzu, npr. koje bi mogle i bolje raditi, ali puno je razloga koji koče industriju. Ratna događanja, troškovi obrade, nedostatak izvora energije koji bi pokretali te tvornice, razvoj irigacionih sustava, nedostatak poboljšanog sjemenja, nedostatak gnojiva, nedostatak školovanog osoblja i nekoliko teških suša koči industriju. Nadalje, financijska poptpora i nedostatak agronoma koči poljoprivrednike da se razvijaju, čak se zemljište za uzgoj pamuka i proširilo, no i dalje je cijena pamuka odviše niska u odnosu na troškove proizvodnje.

 

Mario

Mario Šebetovsky

Rođen sam u prošlom tisućljeću, a u ovom sam otkrio fotografiju i postao potpuno ovisan o njoj. U jednoj osobi uspio sam spojiti vojnika, profesionalca i fotografa, amatera, a koliko je ta simbioza uspješna, vidi se na ovim fotografijama. Nisam se profilirao iako najviše volim fotografirati ptice. Biti sakriven ispod mreže satima i čekati pravi tren pravi je test za živce, a ujedno je beskrajno uživanje...

Komentari

  • Mario kaže:

    Hvala svima na komentarima. Zaustavite se ovdje. Trudit ću se napisati još ponešto, naravno. Da sad svakome ne odgovaram posebno, život tih ljudi je veoma težak. Jučer smo, npr., išli u jedan dio gdje protiče jedna prosječna rijeka, relativno bogata vodom i u ovo stravično ljetno vrijeme. Kada smo sišli sa asfalta, do destinacije smo se vozili još nekih sat vremena po cesti koja nije makadam nego je pješčana i to se, potpomognuto vjetrom, neprestano praši. Ja danas kašljem i iskašljavam tu prašinu, a samo par sati smo bili tamo… Ti ljudi NEPRESTANO tako žive. Kakva su im pluća, ne znam. Koliko im je dug život zbog toga, isto ne znam, ali znam da je strašno. Da se vratim onoj rijeci. Oko rijeke sve je divno zeleno, sto metara dalje je goli pijesak. Taj mali pojas drži ih živima jer im daje vodu, daje i hranu jer su im njive pored nje i ima trave gdje pasu ovce i koze. Kiša ne pada, u pravilu, od kraja travnja do studenog. Temperature su strašne već od svibnja do listopada. I još bjesni rat. Što su oni bogu skrivili?

  • NaniCro kaže:

    kolega, moram priznati da me text oduševio… dobrim dijelom sam upoznat sa situacijom u Afganu što kroz priču a što kroz multimedijske materijale od kolega koji su još tamo od 4. kontingenta obitavali u toj zemlji… pa onda kad čujem od ove naše “mladosti” kak je tu sve u “banani” i da niš ne valja dođe mi da šviknem :) … ni ne znaju kako im je dobro i kako je kad je nekome u “banani”!!!
    fotke ti rado pogledam na zineu i stvarno su odlične…
    Sretan ti ostatak “šihte” i da se sretno vratiš doma!
    p.s.
    … kak bi rekli ameri: Semper Fi ;)

  • Franjo kaže:

    Mario, hvala Ti na ovim fotkama i prići o nama nepojmljivim međuljudskim odnosima. Tko zna što će ih snaći kad se svi povučete u matične zemlje?

  • Febo kaže:

    Svaka čast Mario na tekstu i fotkama. Sjećam se kak su moju generaciju u školi nastavnici svako malo educirali o pravim problemima u svijetu. Bilo je to vrijeme Apartheida, borbi malih država za neovisnost od velikih imperijalističkih snaga…. Ne znam da li i danas djecu u školi podučavaju o ovakvim i sličnim problemima. Mislim da bi to bilo dobro za njih radi razvijanja svijesti i suosjećanja a i da ih odmakne od zatupljujućih medija koji im serviraju trivijalnu zabavu. Jesi razmišljao poslati fotke i tekst u National Geographic?
    Pozdrav

  • Mario kaže:

    Fala Ivica. Kad bi svi tako razmišljali kao ta dva čovjeka, koliko bi bilo drugačije i kako bi drugačiji bio ovaj svijet. Ali očito ne ide. :-(

  • goran kaže:

    Odlican tekst… poucan i zanimljiv.

    A sada ocekujem “veselu fotku sa veselom pricom”

    • Mario kaže:

      Hvala što si pročitao tekst. Gorane, “vesele fotke”, zapravo i nema. Teško da ovdje ima sreće. Najiskrenije, međunarodna zajednica trudi se pomoći, ali to je strahovito polagan proces.

  • Stipe kaže:

    Vidio sam fotku na zineu pa dosao procitati pricu.
    Nisam znao da je toliko tesko zenama u Afganistanu.
    Tuzno :(

    • Mario kaže:

      Je meštre. Još im je i gore, a ako na izborima sljedeće godine na vlast opet dođu talibani, mislim da će to biti strašno. :-(